Naposletku...

21.02.2021.

Obično ovdje pišem na engleskom. Ovaj tekst bit će drugačiji. Ovaj tekst bit će na našem. Prije ili kasnije i na maternjem jeziku teško se nađu riječi. A i kad bi se prevele na neke svjetske jezike, ne bi imale previše smisla za nekog stranca. Možda je to razlog mojoj diskriminaciji stranaca kao potencijalnih prinčeva na bijelim konjima ili vitezova moga srca.

„Kako ću mu objasniti Balaševića?“

Moja priča o Balaševiću počinje u ljeto davne ’91. Bez straha, ovo nije tekst o tome gdje se bilo te godine, barem ne u tom smislu. Dječje odmaralište u Starom Gradu na otoku Hvaru, ljetovanje nakon četvrtog razreda osnovne škole. Uz puno potpisa imena, par referenci na NKOTB, najviše su mi pažnje oduzimala dva stiha napisana plavom penkalom u nekoliko slojeva. Gledali su me svakog jutra, poslijepodneva i večeri s te drvene ploče podnice gornjeg kreveta i uvijek iznova nervirali svojom nelogičnošću.

„Život je more, pučina crna po kojoj tonu mnogi što brode...“

U mojoj desetogodišnoj glavi, pjesme su trebale biti više nalik na stihove Grigora Viteza. Ovima rima nije odgovarala i nije mi bilo jasno kako je autor mogao toliko fulati kad mu je rješenje pred nosom... da je samo ovo „tonu“ formulirao kao „tone“, to bi već bilo to. Ovako...

Što sam znala ja? Ja sam bila još djevojčica.

Istina je kad kažu kako je za neke stihove ponekad prerano. Treba vremena kako bi se shvatilo da najljepše životne pjesme nisu pisane u rimama. Usudila bih se reći danas kako je rima možda čak i najmanje u takvima.

Deset godina kasnije upoznala sam autora tih stihova. Vjerojatno klasika. Kad obična udvaračka finta ne pali do kraja, Đole razoruža. Konkretno u ovom slučaju učinila je to Lepa protina kći uz samo jednu riječ.

„Poslušaj.“

Jesam. I tako to krene.

Tog ljeta On je bio na Njegovom koncertu u pulskoj Areni. Pričao je o toj večeri s toliko oduševljenja, zanosa, žara. Rekao je kako je to nemoguće objasniti i jednostavno obećao kako će me odvesti na koncert. Onda ću shvatiti. Bila sam na koncertu već iduće godine u Domu sportova. Shvatila sam. Razumjela sam što je godinu prije htio prepričati. Da, bio je u pravu, teško je to objasniti.

I išli smo opet na Đoletove koncerte, oko desetak puta. Poslijednji put smo bili baš u toj Areni, prije eto samo godinu i pol. Uvijek smo išli skupa, nikad zajedno.

U petak je otišao Đole. Ugasila su se svjetla arene. Ugasili su se neki manji ili veći plameni koji gore u svima nama i koje su samo njegovi stihovi znali pronaći, rasplamsati, razumjeti. Čitam kako pišu o tome kako je s njim umrla ideja o Jugoslaviji. O, kako nemaju pojma ti što pišu.

Nema to veze s tako površnim temama. To je neka potpuno druga dimenzija.

To je onaj tamni sobičak na dnu srca koji čuvamo zakovan nekim čvrstim hrastovim daskama, a ispred kojeg smo, za svaki slučaj, nagurali još i kamene blokove. Vjerojatno u namjeri kako bi sami sebe odbili od svake ideje da zalazimo tamo. Čak i kad ih krenemo pomicati, znamo da nemamo snage da ih baš sve pomaknemo. Ponekad pustimo pokoju pjesmu, odemo na koncert... slušamo note koje titraju baš iz tog smjera. Osjetimo se živi.

U petak su te note prestale titrati, nema više muzike. Ostao je samo eho. Iako je vatra u mom sobičku odavno pregorijela, na pepelu svih snova živjela je jedna mala jedva primjetna žarnica. Dogorijelo zrnce nade koje je sve povezivalo u neki smisao i nudilo nešto za što i sam znaš da je iluzija koja nadilazi čak i rubriku čuda. Pa ipak, kako se ono kaže, za svaki slučaj... Kao kad spremaš ormare pa nađeš neki komad odjeće koji si već zaboravila, koji godinama nisi obukla i znaš kako više nikad ni nećeš jer eto već godinama si ga prerasla i nije više tvoj konfekcijski broj.

Zašto to radimo? Eh da... može li danas neko lakše pitanje?

Život je eto našao i taj zabačeni krajičak srca i svojom teškom čizmom nagazio na tu žarnicu. Ugušio je u ostacima pepela na tom zgarištu riznice tajni. Pula, On, Đole i ja.

Jednadžba koja je već neko vrijeme nerješiva, sada je dobila još jedan broj s druge strane. I ja je, u stilu pravog optimista, sada dobrovoljno proglašavam logaritamskom. Tako joj dajem beskrajno mnogo rješenja. Njoj ili sebi? Dobro pitanje... ali zar je bitno? To je ionako samo priča iz onog najskrivenijeg kuta srca gdje je Đole potpisan najdebljim markerom.

Ne bi on bio on kad se ne bi potpisao i na nekim drugim zidinama naših srca. Na kameničićima priča o mjestima gdje smo bili, kamo smo možda ponekad odlutali i kuda su nas te stranputice dovele. Gdje smo sada i kamo će nas sve to tek odvesti?

Nehotice, a ponekad i namjerno, postao je dio nas.

On je profesorica iz gimnazijskih dana i njeno pitanje „Dunjo, znaš li ti onu pjesmu ‚Jesen stiže, dunjo moja?'“ svaki put kad je otvorila imenik na redni broj 23. Svaki put isto pitanje kao uvod u provjeru moga znanja.

„To me svaki put pitate kad me idete ispitivati...“ jednom sam joj odgovorila.

„Znam... pitam zato što volim tu pjesmu...“ odgovorila je dok je stavljala naočale i smišljala temu svog prvog pitanja.

On je sjećanje na faks i jednu Jagodu, moćnu voćku, koja nas je zarazila Bubom Erdeljan. I ono ljeto na Pagu u apartmanu moje cime kad se plesalo na zidu Vange.

On je onaj koncert onog čarobnog petka trinaestog u prosincu dvijetisućeidruge u Domu sportova. Onaj snijeg koji se poput bisera sjajio na noćnom svijetlu kad smo izašli iz dvorane nakon ponoći. Tajana, prijateljica za život i suučesnik u mazohizmu kojem smo se prepuštale na nekim sljedećim koncertima. One zvijezde koje su se sjajile na nebu kao zamjena za snijeg koji smo ostavili u Zagrebu, tamo negdje nakon Novske dok smo se vraćali za Brod.

On su neki piratski cd-ovi iz studenstskih dana koje je Nenad pržio. On je original onog duplog za koji se skupljalo novce od džeparca. „Ostaće okrugli trag na mestu šatre...“ s novim aranžmanima dobro znanih pjesama, koji se neumorno vrtio na playeru u našem studentskom stanu.

On je ona vizitka mog prvog poslodavca koju mu je Andrea dodala u Ljubljani, na kojoj je bila moja poruka. Uzeo ju je, pročitao, kimnuo glavom i spremio u stražnji džep. Nakon sat vremena isčekivanja, uz prve taktove moje želje nasmijao se i pogledao u našem smjeru:

„Zar si mislila da ću otići, a da ju ne otpjevam? za Dunju iz Slavonskog Broda...

Dolaze snegovi, ne vredi, sve više i više mi smetaju studeni...“

On je jedna Marija na tajnom zadatku koja me nakon sastanaka u Beogradu odvela na iznenađenje u Zemun. Po satu, reklo bi se kako smo bile zakasnile skoro sat vremena. Ako pitate mene, stigle smo taman na vrijeme na zemunski „Kalendar mog detinjstva“.

On je pogled s prozora i pencilin prevencije kako slučajno ne bih zamrzila snijeg koji toliko volim u nekim mojim dugim i tihim ruskim noćima.

On je tračak lakoće u onim teškim koracima kojima sam nekad hodala ulicama Beča.

On je svako ono „Dobra večer,...“ i slijed imena gradova koji su se nanizali na ogrlici emocija koje sam s nekom tajnom notom gorčine u okusu uvijek rado degustirala svih tih večeri i svaku od njih završavala sa onim blesavim osmijehom. Onim čudnim hibridom sjete, snova i tajni srca koje su poznate samo tebi. Uvijek si na njih nekako bio spreman, ali opet ponekad znaju iznenaditi i ponovno razoružati.

Zagreb, Ljubljana, opet Zagreb, Zemun, Opatija, opet Zagreb i tako još nekoliko puta, Slavonski Brod i, naposletku, ona...

Pula.

Baš tamo, koncert je počeo sa onim stihovima koji su opako žuljali moje oči prije gotovo tri desetljeća.

„Život je more, pučina crna po kojoj tonu mnogi što brode nije mi srce plašljiva srna ja se ne bojim velike vode...“

Nekad si zaista premlad da shvatiš. Neki stihovi samo su dijelovi nedopisanih strofa i možda će ti trebati pokoja godina prije nego tu istu strofu pročitaš cijelu i shvatiš kako su rime baš tamo gdje trebaju i biti.

Kao i ja te ljetne večeri u Puli.

Ugasila su se svjetla arene. Otišao je cirkus i s njim svatko od nas ispraća neki manje ili više tajni dio sebe. Riječi i pjesme ostaju kao onaj okrugli trag... Rječnik života za kojim ćemo posezati u trenucima kad poželimo prevesti te neke naše neprevodive dubine. Tako privatne, a tako univerzalno razumljive kad ih se ispriča baš tim stihovima.