I najslabija karika ipak je – karika.

Ono što se činilo daleko, sada je blizu.

Vjerojatno i bliže no što mislim.

Za dva tjedna čeka me moja prva Spartan utrka.

Ako nikad niste čuli za Spartan, radi se o jednoj od najizazovnijih utrka s preprekama – puno blata, penjanja, nošenja, padanja i ustajanja.

A mene su kao rookieja prihvatili uz još jedanaest nevjerojatno snažnih i utreniranih ljudi.

Početna ideja bila je ići na utrku od 5 km.

Tada sam se i prijavila.

Ali…

“Pa, nećemo valjda ići iz Broda do Hvara da odradimo samo 5 km? To se ne isplati.”

Bila je to retorika starijeg trenera.

I tako je prijava otišla na utrku od 10 km.

Kako se ono lijepo kaže na našem?

Shit happens.

Osjećam se kao brucoš koji se prijavio za ispit sa završne godine.

Nedoraslo i balavo, nespremno i s ogromnim “rupama u znanju”.

Potpuno sam svjesna da sam, objektivno, najslabija karika našeg tima.

I dok mi je prije par mjeseci glavom neprestano tutnjalo pitanje “Jesam li ja normalna?”, danas drugačije gledam na čitavu stvar.

Otkud ja ovdje?

Prije nego što sam se vratila u Hrvatsku, imala sam pauzu od vježbanja od gotovo sedam mjeseci zbog zdravstvenih poteškoća.

Kad sam krenula opet trenirati, nisam samo osjećala nego sam doslovno krenula ispočetka.

Svatko tko je ikada trenirao – ne nužno sport – zna kako je teško ući u formu.

I kako je lako ispasti iz nje.

Iako sam u proteklih godinu dana puno napredovala, realnost je da se ne mogu uspoređivati s drugima u timu.

Neki od njih vježbaju desetljećima, treniraju svaki dan, već su bili na utrkama.

I tako… što ima kod vas? 🙂

Mir naš svagdašnji

Utrka je za točno dva tjedna.

Neka stara Dunja, koje se ponekad sjetim, sad bi lagano divljala u mislima, vrtila scenarije i grizla nokte. Figurativno i doslovno.

Pogotovo jer sam već četiri dana izvan treninga zahvaljujući upali uha.

Super je kako je našla trenutak da me izbije iz ritma baš sada kad se “trebam još jače pripremati”.

Ipak, nisam se prepala.

Neuobičajeno sam mirna.

Skoro pa zen.

Sa začepljenim ušima.

Izgleda kako se, nakon svih godina proučavanja i meditiranja nad raznim citatima velikih stočkih umova, uhvatilo nešto stoicizma i u mom ponašanju.

U čemu je kvaka?

U svakom timu postoji netko tko je najbolji, zar ne?

Isto tako, postoji i onaj tko je najgori.

Znam da nisam ni najbrža ni najjača.

Znam kako ću muku mučiti s nekim preprekama.

Vjerojatno ću roknuti u blato, poskliznuti se s užeta i ispustiti dušu radeći marince za kaznu.

Ali znam – nikada neću iznevjeriti svoj tim.

Sasvim je u redu biti najgori u ovom timu.

Okružena boljima, jedino što mogu jest biti bolja od – same sebe.

Jučerašnje mene.

Mene od prije mjesec dana, pola godine ili godinu.

Ovan mekog srca

A onda se sjetim i horoskopa.

Ovan sam.

Kažu kako ovnovi vole voditi, šefovati, a još više pobjeđivati.

Djelomično točno.

Barem kad je u pitanju ovaj ovan.

Na puno se mjesta može pročitati, još češće čuti, kako najveći napredak ne dolazi iz uspjeha.

Nego iz padova.

Blatnjavih, teških, frustrirajućih.

Jer oni nose lekcije.

Moj cilj?

Završiti utrku.

Preživjeti je.

Ne osramotiti svoj tim.

To će biti uspjeh.

U konačnici, veća je čast biti najslabija karika među dvanaest hrabrih, nego najbolja u grupi onih koji nikad ni ne namjeravaju pokušati.

May the force be with us.

Ili, kako se lijepo kaže, po naški – tko preživi, pričat će.

I najslabija karika može držati lanac.