F**k the algorithm

Ne zato jer sam ljuta.

Niti zato jer želim biti provokativna.

Nego zato što sam umorna. 

Umorna od toga da sve što radimo  online – bilo da je riječ o pisanju, objavljivanju slika, dijeljenju misli – više ne predstavlja čin našeg izražavanja. Nego je postalo činom prilagodbe. 

Napravi ovo, upotrijebi ovu  riječ jer je politički korektnija, dodaj malo jači hook, dodaj poziv na akciju jer ovako ti se ljudi neće javiti, objavi u točno određeno vrijeme, i ne zaboravi – budi redovita, jer algoritam voli konzistentnost.

Kad smo to točno postali robovi nevidljivih pravila koja nisu nastala s ciljem da bi nas  da bi razumjela, nego da bi nas postupno zatupila? 

Sve češće mi se čini kako pišemo, govorimo, dijelimo ne zato što imamo nešto reći, nego zato što znamo kako “to prolazi.”

I tu je trenutak kad nešto puca.

Jer ono što prolazi, nije uvijek ono što vrijedi.

Prolazi ono što se sviđa algoritmu.

A ono što se sviđa algoritmu, nije nužno ono što sam ja.

Pišem jer volim pisati.

Pišem jer trebam introspektivu.

Pišem jer sam, kao i svi ljudi, misaono biće.

Razmišljam, preispitujem, osjećam.

Pišem jer kroz riječi pokušavam razumjeti sebe.

Pokušavam bolje razumjeti druge i svijet oko sebe.

Usput, možda, ako imam sreće, nekoga tim riječima dotaknem. Potaknem neko sjećanje,  razmišljanje. Idealno, da pokrenemo diskusiju i učimo jedni od drugih. 

Ne pišem kako  bih postala “viralna”.

Ne pišem kako bih ojačaja svoj "osobni brend".

Ne pišem da bih bila "konzistentna".

Pišem jer sam čovjek. A ne algoritamski projekt.

Zato kažem:

F**k algorithms. Be yourself. Give yourself to the world, not to the algorithm.

"I am not who I think I am.

I am not who you think I am.

I am who I think you think I am."

— Charles Horton Cooley

("Nisam ono što ja mislim da jesam.

Nisam ono što ti misliš da jesam.

Ja sam ono što mislim da ti misliš da jesam.")

Koliko je samo istine u ovim riječima. Pogotovo danas.

U svijetu u kojem sve više trudimo biti netko, lako je zaboraviti tko smo stvarno.

Što je uopće osobni brend?

Nije to ono što svijet misli da jesi.

To je ono što ti uistinu jesi – kad te nitko ne gleda.

Nije to pažljivo skrojena biografija, niti set savršenih objava.

Čak i ako svijet misli da to jesi pravi ti. 

Ti si ono što jesti u tami svoje sobe. U svojim najgorim trenucima.

Ti si zbroj svih svojih odluka, promašaja, padova i ustajanja.

Osobni brend nije kostim koji biraš. Koji mijenjaš kad izađe iz mode ili pukne po šavovima

Osobni brend je koža.

Tvoja koža.

Možeš je zamaskirati, ali ne možeš iz nje pobjeći.

Suvremeni brending nas uči kako su najuspješniji brendovi oni koji su autentični.

Koji ne vrludaju u skladu s trendovima, nego idu svojim putem – i baš zato postaju snažni.

To vrijedi i za nas.

Nismo tu kako bi se prilagođavali algoritmu.

Nismo tu kako bismo bili  varijacije na temu.

Tu smo kako bi bili ono što jesmo.

Nesavršeni.

Neispeglani.

Algoritamski neoptimizirani.

Ali – stvarni.

Radije ću imati pet followera koji prate ono što zaista jesam, nego vojsku od milijun, zato što im glumim ono što trebaju iz nekih svojih razloga trebaju.

Kad pišem, ne pišem za reach.

Pišem jer ono nešto u meni me navede da to podijelim.

Pišem jer možda netko, negdje, ima sličan osjećaj.

I možda ga nikad neće verbalizirati.

Ali će ga prepoznati u mom tekstu.