"Slavonijo, tko te nije volio..."

Na početku mog  korporativnog života, prije dosta godina, čula sam jednu rečenicu koja mi se duboko urezala u pamćenje. 

Scenarij ide otprilike ovako:

Službeni put prema Beogradu.

Kolega iz agencije komentira okolna polja i hvali ljepotu Slavonije.

Kaže kako mora jednom doći i obići je.

“Ima tu puno toga za vidjeti.”

Kolegica iz firme, rođena Zagrepčanka daje repliku:

“Ma kaj ćeš tu? To ti je šupak svemira." 

Zlato u polju, tišina u duši. Slavonijo, zaslužuješ više.

Godinama kasnije, ta rečenica mi i dalje odzvanja u glavi.

Ne zbog svoje vulgarnosti, nego zbog iskrenosti kojom je izgovorena.

To je bio iskren, dosta sirov odraz jedne percepcije koja, nažalost, čini mi se još uvijek nije nestala.

I dalje je Slavonija, za mnoge iz "centra" ili drugih krajeva Lijepe naše, neki tamo istok.

Rub.

Margina.

U najboljem slučaju – budget varijanta za vikend uz dobru klopu i piće.

Bit ću odvažna i iskreno reći kako je Slavonija je za ovu sliku o sebi itekako sama zaslužna.

Govorim to iz iskustva.

Ne samo kao netko tko je tu rođen i dolazi iz Slavonije.

Nego kao netko tko joj se nakon točno 25 godina vratio.

Letargija.

Pesimizam.

Vječito "neće to ovdje nikad proći".

To je klima koju često osjetiš čim pomisliš izaći iz okvira uobičajenog i poznatog. 

Ako si ambiciozan, čudno te gledaju.

Ako si pozitivan, nešto s tobom nije u redu.

Ako imaš ideju – vidjet ćeš sam pa ćeš odustati.

Čitav sustav “od vrha” do običnog, malog čovjeka kao da je programiran samo s jednom svhom.

Da ti olakša upravo to - da digneš ruke od svega, odustaneš i sve pošalješ u rodni kraj. 

Pa opet – nisam odustala.

Ja sam se vratila.

Odlučila sam ne bježati pred izazovima, nego se boriti s njima.

Često prsa o prsa. 

Prije nekoliko tjedana vozila sam se cestom iz grada prema zapadu.

Paralelno uz cestu vozio je brzi vlak za Zagreb.

Bio je toliko brz da sam ga pri skretanju za Slobodnicu, ostavila kao malu točku u retrovizoru.

Vozila sam “po ograničenju”.

80 km/h.

Kako je moguće da u 2025. godini vlakom od Slavonskog Broda do Zagreba treba više od tri sata? 

Koliko me sjećanje iz fizike služi, to je brzina kretanja sporija od dopuštene za vožnju automobilom u naseljenom mjestu. 

Nije ni čudo da nas vide kao šupak svemira.

Iz Zagreba prije stižeš nisko-budžetnim letom u London nego vlakom u Slavonski Brod. 

Ako je već tako, zašto se nitko nije sjetio to iskoristiti kao element za jedinstvenu turističku ponudu? Vikend putovanje iz centra galaksije do šupka svemira.

Stanice kao one brzim vlakom do Vinkovaca - Kutina, Novska, Nova Gradiška, Slavonski Brod, Đakovo, Vinkovci.

Stajanja kako bi se mjestima prošetalo, o njima naučilo, okusilo njihove specijalitete, upoznalo njihove ljude.

Puni pansion.

Tamburaši, iće i piće uključeni u cijenu. 

Jel moguće kako to nikome nije palo na pamet? 

Gdje su projekti, gdje su ambicije?

Gdje je slavonski humor, sarkazam?

I zašto nitko – zaista nitko – ne diže glas zbog toga?

Zašto se Slavonija ne inati malo glasnije?

Kao netko tko je prije više od 25 godina studirao turizam, i dalje ne mogu vjerovati kako hrvatski turizam svoju egzistenciju i retoriku temelji na istim motivima turističkih dolazaka - sunce i more, tu i tamo prirodna i kulturna baština (najčešće upakirana u temu  King’s Landing scenografije).

Sve je ostalo sporedno.

Pardon, nije.

Sada je glavna tema i to kako smo “dramatično skuplji od konkurenata”.  

Ono što na istoku zemlje ohrabruje je kako se Baranja odavno pokrenula i, sve ono što vidimo u njoj, itekako budi nadu.

Ali gdje je tu Slavonija?

Neke od njenih turističkih zajednica na svojim profilima društvenih mreža objavljuju fotografije cvjetnjaka i gradskih fontana uz tekstove “sunčan dan na našem Korzu… mami na ispijanje kave”.

Ima li još onih koji, poput mene, to smatraju besmislenim i nedopustivim za organizacije kojima je zadatak promoviranje destinacije?

Slavonija nije samo pejzaž – ona visi u pušnici, suši se i čeka blagdane.

Slavonija ima sve ono što suvremeni turist traži: autentičnost, neovisnost o sezoni, gastronomsko i enološko bogatstvo, povijest, prirodu, gostoljubivost.

Samo joj treba – vizija. 

I priča.

Ali priča se ne događa sama.

Ljudi je stvaraju.

Ljudi koji vjeruju, koji riskiraju, koji grade. 

Ljudi koji su - ludi. 

Ja sam jedna od njih.

U mom rodnom selu Slobodnica, mjestu za koje je malo ljudi čulo, pokrenula sam svoj projekt. 

Vujkina kuća.

Ruralna kuća za odmor.

Kroz koji tjedan i izletište. 

Životno putovanje koje mi je u zadnjih godinu dana priuštilo puno zadovoljstva i daleko više stresa. Brojnih tema o kojima ću sasvim sigurno bez pardona pisati ovdje.

Jer - u teoriji je sve moguće. Samo je nebo granica.

Praksa je ipak drugačija. Puno je granica.

I ja sam ih doživjela. 

I prošla.

Jer ako želimo mijenjati percepciju o Slavoniji, onda to moramo raditi tamo gdje ona nastaje – na terenu.

Bilo je puno trenutaka kada sam se pitala je li ovo vrijedno?

Dobivala one poglede, znate koje…Poluosmijeh i lagano klimanje glavom.

"Super ti je to… ali znaš kako je ovdje…"

Itekako znam.

Znala sam i prije.

Naučila sam opet.

I baš zato ne odustajem.

Vjerujem kako ova regija ima velik potencijal.

Taj potencijal ne treba netko drugi prepoznati – mi smo ti koji si ga trebamo priznati i napokon u njega početi vjerovati.  

Stara, vrlo poznata i često citirana kampanja kaže:

"Here’s to the crazy ones. The misfits. The rebels. The troublemakers... the ones who see things differently."

Možda upravo to Slavonija danas treba najviše – one koji vide drugačije.

Koji se ne pitaju je li nešto moguće jer suviše su zaokupljeni mislima kako će to napraviti.

Slavonija treba svoje crazy ones.

I nadam se kako nas ima više nego što mislimo.

Jer Slavonija neće oživjeti iz Zagreba, niti iz Bruxellesa.

Oživjet će kad ljudi koji žive u njoj napokon počnu vjerovati u njenu vrijednost.

Kad prestanemo čekati i počnemo graditi.

To je razlog zašto sam se ja odlučila vratiti.

Zašto biram ostati.

Graditi.

Učiti.

I dijeliti što znam.

Ako i ti vjeruješ kako Slavonija može biti više – javi se.

Za suradnju, razgovor, ideju.

Za neku novu priču iz naše ravnice.

Jer promjene ne dolaze same.

Dolaze s nama.

Sava tiho teče i pamti – sve tuge, sve pjesme, sve oproste.