“Houstone, imamo priliku!”

Ovaj naslov je privukao vašu pažnju. Privukao ju je, priznajte.

Zvučao vam je drugačije, možda čak i pomalo čudno. Ako ne i potpuno pogrešno.

“Houstone, imamo priliku!” nije nešto što čujemo u filmovima o lansiranju raketa ili putovanju u svemir. To vjerojatno nikad nije rekao nijedan astronaut. Ikada.

Zašto?

Zato što Houston treba biti obaviješten o odstupanjima od normalnog, očekivanog, proračunatog.

O nečemu što bi moglo ugroziti sve.

Houston želi čuti o problemima.

Jer samo se problemi trebaju riješiti. Prilike se mogu tek razmotriti.

I eto, upravo shvaćam da sam, potpuno nesvjesno, došla do jednostavnog objašnjenja razlike između problema i mogućnosti za sve one koji pokušavaju shvatiti razliku između ova dva pojma.

Ipak, koliko god se činilo jednostavnim, nisam baš sigurna bi li ovo ljudi iz korporativnog svijeta mogli razumjeti.

Naime, ono što sam primijetila kroz proteklih 20 godina iskustva u korporacijama jest kako ondje vlada prilično postojan pokret posvećen promicanju ove besmislene paradigme:“Nema problema, postoje samo prilike.”

Pretpostavljam kako vam se sada na licu pojavio osmijeh jer vam ova rečenica zvuči poznato?

Vrlo vjerojatno.

Osobito ako radite ili ste radili u nekoj od velikih, multinacionalnih tvrtki.

Bending reality (tzv. savijanje stvarnosti) cool je koncept – ako ste duhovna osoba ili genij na potpuno drugačijoj intelektualnoj razini.

U protivnom, teško to možete provesti u svakodnevnim poslovnim operacijama.

Ipak, milijuni i milijuni pokušaja istoga odvijaju se svakoga dana u svakom kutku svijeta.

Sudjelovala sam u toliko sastanaka gdje su se sudionici ispravljali čim bi upotrijebili riječ "problem". Čak sam sudjelovala i na konferenciji na kojoj je regionalni potpredsjednik koristio svaku priliku da naglasi nužnost shvaćanja kako je stvarnost u kojoj tvrtka djeluje de facto bez problema.

"U ovoj tvrtki nemamo problema, poteškoća ili izazova. Da, ponekad stvari ne idu prema planu ili se vanjski čimbenici iznenada promjene. Ali čak i kad stvari ne idu prema planu, moramo vidjeti prilike koje iz njih proizlaze. Prilike za učenje, rast i napredak temeljene na tim okolnostima.”

“Besmislica,” pomislio sam tada.

“Opasna besmislica,” mislim sada.

Ovako se rađa demagogija.

Ovako se potiče narcisoidni ego koji ionako leti na krilima iluzija vlastite superiornosti.I svi znamo kako letovi neizbježno završavaju.

Prije ili kasnije dolazi do slijetanja.

Nažalost, ponekad se završe i rušenjem.

Evo zagonetke za vas.

U avionu ste koji se približava području s lošim vremenom. Oluja će zasigurno izazvati turbulenciju koja će potrajati neko vrijeme.

Možete izbjeći oluju prilagođavanjem kursa leta, ali to bi definitivno značilo određeno kašnjenje u dolasku na odredište.

Što ćete učiniti?

Hoćete li iskoristiti priliku i odlučiti malo prodrmati putnike? Ionako su većinu vremena spavali. A ovo je sjajna prilika da ojačaju otpornost i postanu čvršći, bogatiji za jedno iskustvo proleta kroz oluju?

Ili ćete se prilagoditi okolnostima i promijeniti kurs, čak i kada će to sigurno koštati dodatnog vremena i goriva?

Suočimo se s činjenicama.

Oluja može biti prilika u nekim drugim scenarijima (ako, primjerice, lovite cool fotografije prirodnih fenomena ili ste poljoprivrednik kojemu je urod patio zbog sušne sezone), ali sigurno nije baš neka prilika za pilota ovog aviona.

Ona  je odstupanje od uobičajenog (mirnog leta).

Ona povećava vjerojatnost negativnog ishoda.

Po prirodi sam vrlo optimistična osoba. Uvijek svjesno biram navijati za nadu te vjerujem u snagu pozitivne psihologije i konstruktivnog pristupa. Ali nikada nisam povjerovala u dogmu kako su sve situacije uvijek i samo prilike.

Postoji razlog zašto ne kažemo nešto poput:

Imamo priliku s proračunom jer su nam resursi iscrpljeni zbog inflacije koja je bila jača nego što smo očekivali.

Imamo priliku s dobavljačem jer neće moći isporučiti naručenu robu na vrijeme.

Imamo priliku s pravnim pitanjima jer nas je bivši poslovni partner upravo tužio.

Neke stvari su problemi.

A problemi se moraju rješavati.

Kako bismo ih učinkovito riješili, trebamo ih vidjeti i nazvati pravim imenom.

Raditi nešto drugačije od toga doista može biti prilika.

Prilika da sve upropastimo.

Korporativni svijet nije jedini sa ovakvom tendencijom “pretvaraj se dok ne uspiješ sve zavarati.” Političari zaslužuju nagradu za svoju vještinu manipulacije stvarnošću.

Barem u verbalnom smislu.

A mi, ljudi, volimo i žudimo upravo za tim.

Od početka postojanja nismo se mnogo promijenili. Stvoreni smo da štedimo energiju i tražimo prečice u našem djelovanju. Uključujući i one u našem misaonom procesu.

Zašto se truditi i kritički razmišljati?

Puno je lakše i energetski manje zahtjevno prihvatiti ono što nam je rečeno, posebno ako zvuči cool, i nastaviti to tako prenositi drugima.

Uostalom – ako dovoljno često ponovite laž, ona postaje istina.

Sve dok se sve ne sruši.

I tada se nađete tamo gdje ste i bili na samom početku.

Houstone, imamo…

a) problem

b) priliku

c) neznanje i neiskustvo

d) sve od navedenog, ovisno o perspektivi.