Kažu kako je sedma godina kritična za brak i kako u njoj puno brakova “pukne”. Tri puta više godina
zajedno onda vjerojatno znači i trostruko veću šansu kako će brak završiti razvodom. Ili, možda, ne?
Osobno smatram kako većina ljudi s toliko dugim bračnim stažom ne srlja “grlom u jagode” nego postane level pro u racionalizaciji i izmišljanju razloga za ostanak u toj vezi.
Već smo navikli jedno na drugo.
Poslije svih ovih godina, što bih htio/htjela?
Kakvih sve ima, još sam dobro i prošao/la.
Već sam predugo u tome, prestar(a) sam za nov početak.
Čula sam to puno puta. Možda i pomislila slično pokoji put. Većina ljudi tako razmišlja. Na svu sreću, većina nisu svi, zar ne?
Bit ću iskrena. Još na pragu mojih tridesetih shvatila sam kako taj naš odnos baš i nema neku sretnu budućnost. Prije ili kasnije to je moralo puknuti.
Ipak, ostala sam u toj vezi još više od desetljeća nakon te spoznaje. Zašto?
Vjerujte, godinama sam si postavljala to pitanje u nadi kako ću jednog dana doći do nekog čudesnog prosvjetljenja, skupiti stvari i bez puno rasprava otići. Priznajem i kako mi je misao na takvu scenu često mamila osmijeh na lice.
Po svim parametrima disfunkcionalna veza. Suprotno dijametralni interesi, pogledi na svijet, ciljevi. Osrednji, doduše redovit, seks uvijek začinjen sa određenom dozom pasivne agresije sa jedne ili druge strane. Dozirani verbalni ispadi koji nikada nisu prelazili granice dobrog ukusa i onoga što bi se moglo nazvati obostranim respektom.
Niti iskreno sretna. Niti pretjerano nesretna.
Vjerojatno najgora moguća opcija. Nalaziš se u nečemu u čemu ne želiš ostati. A opet nisi dovoljno hrabra da jednostavno presječeš.
“Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.”
Lav Tolstoj je davno postavio dijagnozu epidemije modernog društva.
“Gdje su mi hrabrost i odvažnost?” pitala sam se u toj dekadi života. I svakim svojim pitanjem produbljivala vlastitu mizeriju jer na onoj, nazovimo je, racionalnoj razini sve je bilo odavno jasno. Na onoj drugoj, iracionalnoj, bujale su neke druge teme - averzija, koja bi ponekad graničila s gađenjem, nedostatak ikakve emotivne povezanosti i strasti. Sve se to poput bumeranga vraćalo prema meni svaki put kada bih si postavila pitanje što još uvijek čekam?
Živim u 21. stoljeću, u Zapadnom svijetu. Nitko me na ništa ne prisiljava. Moje nezadovoljstvo je isključivo moja odluka i ne mogu drugoj strani predbaciti za ništa. Nedostatak emotivne involviranosti nije bio posljedica nikakve grubosti ili odgovor na izostanak poštovanja u bilo kojem obliku. Samo svojevrsna kulminacija duboke disonance koja je oduvijek vladala među nama i taj se jaz, poput kanjona, samo produbljivao.
Dan za danom. Tjedan za tjednom. Mjesec za mjesecom. Prošlo je tako čitavo desetljeće.
I tako, tik pred pragom mojih četrdesetih, desila se ta pandemija o kojoj je sve gotovo dvije godine brujalo. Čitav se svijet okrenuo naglavačke. Pa tako i moj. Nismo imali drugu opciju nego vrijeme provoditi kod kuće. Skupa. Bez izlazaka, putovanja, blještavih bjegova iz stvarnosti koji bi skrenuli pažnju s mizernosti života i s vremena na vrijeme obmanule um poput najboljeg zavodnika.
Možda, ako…
Suočena sa surovom realnošću općenite i vlastite prolaznosti, postalo mi je jasno kako je status quo opcija koja više ne postoji. Vrijeme sa samim sobom neki ljudi teško podnose. U mom slučaju, priča je bila potpuno drugačija. Vrijeme provedeno u kontemplaciji i strpljivom seciranju vlastitih misli i emocija toliko je godilo da je vrijeme koje sam dijelila s njim samo još više potenciralo sve one naše nepremostive razlike.
Kažu kako smo mi žene zrelije od muškaraca. Po toj logici, onda nas valjda i kriza srednjih godina krene pucati ranije nego muškarce.
Njihovu krizu srednjih godina simboliziraju: a) bijesni auti (tko si može priuštiti) i b) mlađe žene.
Tko si može priuštiti opciju a), može računati i sa opcijom b).
“Neka baci kamen tko je bez grijeha.”
Ja se sigurno kamenjem nabacivati neću. Jer i ja sam upoznala simbol krize srednjih godina. Za razliku od mog (pre)dugogodišnjeg partnera, na prvu je djelovao dosta neopterećeno i razigrano, a ipak je svaka riječ koju je izgovorio bila nekako zrela i smislena. Priznajem, sve je krenulo kao neobavezan flert koji je u nudio uspješan bijeg iz stvarnosti i otvarao vrata maštanjima o potencijalnim mogućnostima.
"Samo kad bih imala malo više petlje…”
Naši su razgovori bili nešto posebno, a situacije u kojima sam mu se javljala postajale sve češće. Nije trebalo puno vremena i postao je dio moje svakodnevnice.
Neću lagati - godilo je i meni, a očito i njemu. U trenucima koje smo provodili zajedno, činilo se kao da sam ponovno u društvu one Dunje kojoj nikada nije falilo snova, ali ni odvažnosti da ide za njima. A on je, kao i svaki drugi šarmer svjestan svojih aduta, svaki put nalazio način da tu Dunju izvuče na svjetlo dana i ne dopušta joj da ode.
Ponešena zanosom ponovno pronađene sebe i onoga za što smatram da predstavlja moju svrhu, osjećala sam se spremnijom no ikada učiniti taj dugo očekivani korak. Čak sam uvježbala i govor.
Bez suviše drame. Nakon gotovo dvadeset godina skupa, dovoljno smo odrasli kako bismo to mogli odraditi na jedan civiliziran način. Ali, kako to obično biva, svaki moj ushićen polet mislima u zemlju slobode, naišao bi na oblak turbulencija i suvišnih analiza.
A gdje ću živjeti?
Što ako zaškripi?
Zar ću se nakon dvadeset godina vratiti živjeti s roditeljima?
Mogu li i njega povesti sa sobom?
Nije da me ikad bilo briga, ali ovaj put je bilo zaista ono “Pa što će selo reći?”
I tako sam donijela odluku koja mi je pala dosta lakše nego sam to možda očekivala.
Postat ću sponzoruša.
Molim dežurne dušebrižnike i moralne vertikale da se zadrže u horizontalnom položaju.
Nisam se udala zbog love. Neću se ni razvesti zbog love.
Skoro dvadeset godina bila sam u odnosu koji me odavno nije ispunjavao. Znam kako ni on nije bio baš nešto pretjerano sretan sa mnom, ali se niti on nije odvažio sve to prekinuti i poslati me u rodno mjesto.
Činjenica je kako je oduvijek bio dobrostojeći i jedan od onih poželjnih zetova svakoj kući. Novac zapravo nikad nije bio predmet nekih od rasprava. Čak ni onda kad sam odlučila podići stambeni kredit u švicarcima. Sve je prolazilo dosta glatko. Putovanja, pokloni, sitna i malo manje sitna osobna zadovoljstva.
“Ako si dam samo malo truda i ostavim dojam kako mi je, unatoč svemu ipak još uvijek dovoljno stalo, prebacim fokus na stvari u našem odnosu za koje provjereno znam kako uvijek pale, definitivno ga mogu učiniti još velikodušnijim.”
Kako bih se obranila od kukavičluka koji je obilježio moje tridesete, ali i potencijalno slomljenog srca ako se zaigram i krenem odugovlačenjem ugrožavati moj odnos sa tada još uvijek potencijalnom, iskrenom ljubavlju, postigla sam dogovor sa samom sobom.
Ovu igru ne mogu i ne smijem igrati dugo.
Koliko dugo? Ne dulje od mog 45. rođendana. Idealno prije.
Koliko prije? Onoliko koliko je potrebno kako bih skupila dovoljno za financijski neovisan početak nove priče. Priče za koju se svakog dana sve više činilo kako je to priča o iskrenoj ljubavi.
Recimo kako sam ispoštovala dogovor sa samom sobom. Prije inicijalnog roka.
Danas mi je točno 43,5 godina. Nakon nešto manje od 21 godine zajedničkog života, nalazim se u završnoj fazi sretnog razvoda. Jučer je proces i formalno okončan, a ja od danas dišem punim, slobodnim plućima.
Nisam od onih koji na kraju niječu dobre strane priče i tako pogaze sve ono što nije bilo toliko loše samo zato jer neke njihove osobne ambicije nisu bile u potpunosti ispunjene.
Svaki mazohizam ima svoju granicu.
Sigurno je kako bez tih 21 godinu ne bih bila osoba koja sam danas. Svi usponi, padovi, sretni trenuci puni zanosa, malo manje sretni i mučni trenuci provedeni u besanim noćima… Sve je to bilo dio mog životnog putovanja.
Jesam li naivna ako mislim kako u ovim godinama mogu ponovno živjeti punim plućima, voljeti srcem punim žara i graditi život praktički ispočetka? Upoznavati, učiti, rasti, odrastati ponovno? Ovog puta s nekim za koga sam uvjerena kako me razumije, s kim dijelim iste vrijednosti i tko je željan mog uspjeha kao i ja njegovog?
Možda i jesam. Ali to je sada dio puta one Dunje koja sanja i ima odvažnosti ići za tim snovima.
Imam li grižnju savjesti zbog proteklih nekoliko godina dvostrukog života? Nimalo.
Spoznaja kako te nitko ne čuje kad govoriš i, općeniti, nedostatak komunikacije nisu ostavili puno prostora za retoriku o dvostrukom životu. Stvari koje nisu imale priliku biti izrečene, možda se niti ne računaju kao dokazi. Uostalom, ni mom dugogodišnjem suputniku nije trebalo dugo da nađe moju zamjenu.
I što sada? Koji je plan?
Nakon više od dvadeset godina provedenih u tom korporativnom svijetu i posljednje tri koje sam smisleno i dosta proračunato posvetila radu na strategijama za moj definitivni razvod, vjerujem kako sam uspješno pripremila teren za istinsku ljubavnu priču.
Ona je već počela u fazi mog dvostrukog života kroz povremene konzultantske i mentorske angažmane, koji su mi pomogli održati plamen strasti tim projektima i razgovorima. Davali su inspiraciju i energiju svojom smislenošću i fleksibilnošću. Njih je u korporativnom svijetu sve teže pronaći.
Za razliku od tridesetih, u kojima sam tapkala u mjestu i gubila energiju pokušavajući promijeniti svijet koji me okruživao, pandemija i četrdesete donijele su viziju i mudrost. Nekad je potrebno učiniti koji korak natrag kako bi se uhvatio bolji zalet. Upravo tako vidim protekle dvije i pol godine u kojima postala sponzoruša. Drugim riječima, odlučila sam podići cijenu svom vremenu i trudu proračunatim odabirom pozicije, ne bih li time skupila dovoljno sredstava kojim bih isfinancirala investicije koje moja vizija podrazumijeva.
Treba znati kada stati. Korporativni svijet je itekako šarmantan, ima svoje manire koje itekako znaju razoružati i zavesti do te mjere da se izgubiš u moru stvari koje laskaju egu i stanju na bankovnom računu.
Ugovor mi je bio na četiri godine i ostankom do isteka tog mandata, imala bih barem dvostruko više nego sada. A vjerojatno bi onda neka iduća runda omogućila još značajnije zadebljanje na kontu. To nije bio dio dogovora kojeg sam postigla sa sobom. I zato sam odlučila kako je vrijeme upravo sada.
Smatram kako, ako ideš za time da postigneš više, nikad nećeš imati dosta. Ali ako ideš za ciljem kako bi osigurao dovoljno i time izgradio temelj za postići više, imaš puno više nego većina drugih.
Upravo to je bio moj cilj.
Nekad sam si predbacivala što gubim vrijeme na poslovima i među ljudima koji ne rezoniraju s mojim vrijednostima i bavim se stvarima kojima ne vidim smisao. Danas sve to vidim kao dio putovanja koje je omogućilo puno naučenih lekcija, iskustava, profesionalnog i osobnog razvoja. I financijskih benefita, naravno. U zamjenu za moje vrijeme, energiju, predani i profesionalni rad. Trampa koja se nekad činila manje, nekad možda više poštenom. U svakom slučaju, bila je od obostrane koristi. Na tome i na prijateljima koje sam stekla uvijek ću biti zahvalna.
Ali došlo je vrijeme da okrenem novu stranicu... I osjećam se spremnijom nego ikada da iskustvom prijašnjih priča pišem svoje nove profesionalne stranice. Koje će biti... onako, baš po mom će'fu.
Comments